Početkom godine, pre nego što je vlast otkrila blagodeti privođenja na informativne razgovore u sklopu socijalnog dijaloga, pokušala je da umilostivi prosvetne radnike nizom bombastičnih obećanja o rastu plata, a najbolje je zvučalo ono predsednika Aleksandra Vučića da će dobiti „50 odsto više“ nego svi drugi.

I ne, to nije značilo da će kao najobrazovaniji sloj stanovništva imati platu veću od proseka, već da će kada svi ostali u javnom sektoru budu dobili povišicu od 8 odsto, nastavnici dobiti 12 odsto. Zapravo su dobili 11 procenata, nedovoljno da uopšte dostignu taj prosek, ali je tadašnji premijer Miloš Vučević odmah proširio ponudu – u martu će uvećati za još pet, pa u oktobru još jednom i skupa će takvo povećanje biti zasigurno „istorijsko“.

A kada se videlo da mnogi prosvetari nisu spremni, poput rukovodstava reprezentativnih sindikata, da zbog još jednog vladinog obećanja prekinu protest i ostave studente da se sami bore za društvene promene, Vučević je stao u odbranu sindikalnih lidera rečima da su „uradili nešto što niko u prosveti nije sanjao da će ostvariti, u smislu dobrih rezultata“. Samo što nam te rezultate nikada nisu prezentovali, a sada možemo i da kažemo zašto. Radar je uspeo da od Ministarstva finansija dobije podatke o tome koliko je zapravo iz budžeta isplaćivano za plate zaposlenih u osnovnim i srednjim školama do marta (zahtev je poslat tokom aprila, tako da nisu bili dostupni podaci za taj mesec) i pokazalo se da je država na celom aranžmanu uštedela.

Dok plate u februaru jesu porasle, kako je i najavljeno za ceo javni sektor, martovska izdvajanja ne da nisu uvećana u skladu sa tih prvih istorijskih pet procenata nego su se smanjila i to za 1,53 milijarde dinara u odnosu na februar. Štaviše, isplaćeno je gotovo pola milijarde manje nego u januaru, kada još uvek nije stupilo na snagu povećanje za javni sektor!

Naravno, za to nisu zaslužni sindikati koji su, kako kaže Ana Brnabić, sklopili „fantastičan posao“. Toliko fantastičan da su u februaru zatražili hitne razgovore sa Vladom zato što je prosečna plata u državi daleko nadmašila projekcije koje su im bile iznete na pregovorima, zbog čega neće biti dostignuta ugovorenom dinamikom povišica, a do danas nema informacije da je do tih razgovora došlo.

Zaslužna je isključivo Vučićeva odluka da se kazne nastavnici u obustavi nastave, odluka koju je Ministarstvo prosvete sprovelo u delo slanjem instrukcija direktorima škola kako da umanje plate, koje će biti vraćene tek kada se nadoknadi propuštena nastava. Uz napomenu – za slučaj da se neko drzne da podrži svoje zaposlene – da će savetnici u školskim upravama kontrolisati njihove računice. Univerzitet u Beogradu odmah je upozorio da takvi dopisi „nisu utemeljeni na zakonu i ne predstavljaju pravni osnov za donošenje pojedinačnih pravnih i materijalnih akata“. Naravno, uzalud.

Onaj deo društva koji ne spada u „pristojnu Srbiju“ i dalje ceni svrhu škola, ali nije imao kapaciteta da dovoljno pomogne zaposlene u njima. Univerzitet je prvi pozvao na solidarnost i skupljanje pomoći za kolege koje su ostale bez plate (pre nego što ih je država i njima gotovo ukinula), potom je zajednica IT stručnjaka koja je već podržavala studentske blokade napravila platformu za povezivanje nastavnika i donatora, a na kraju se akciji pridružila i Fondacija Alek Kavčić. Ipak, koliko god bili veliki prikupljeni iznosi – po poslednjim presecima IT Srbija skupila je 94, a Fondacija 131 milion dinara – to zajedno nije ni 15 procenata zakinutih plata samo u martu, a po svemu sudeći situacija je bila slična i u aprilu.

Još jedan indikator da bi država radije primirila situaciju u školstvu (verovatno da bi što više mogla da se posveti napadu na univerzitet), predstavlja činjenica da iako su prosvetari Dejana Vuka Stankovića dočekali kao „ministra osvete“, njegovo imenovanje nije pokrenulo talas disciplinskih postupaka protiv nastavnika koji su bili u protestnoj obustavi rada.

A ne bi bilo lako ni tvrditi da jeste bila lažna zabrinutost u pitanju. Od „epizode“ kada je na ogradi OŠ „Jovan Popović“ u Novom Sadu, u danu u kome je u njoj trebalo da se održi javni čas, obešen mrtav zec, do činjenice na koju su nedavno podsetili iz Foruma beogradskih gimnazija, da su od prekida polugodišta do danas u tri sveže renovirane škole pali plafoni. Ali svakako ne bi bilo nemoguće – već smo se naučili da „strašne“ mogu biti samo stvari koje se dešavaju ljudima na vlasti.

Luka Petrušić (Izvor: Radar.rs)