Uđoh u kuću brzo, skoro trčećim korakom, bežeći od kiše. Sav sam mokar. Zadihan skidam jaknu i stavljam je preko stolice da se osuši. Odlazim do kupatila da uzmem peškir da osušim kosu. I dok se brišem peškirom po licu i kosi, ugledah ga kako sedi na fotelji. Mog starijeg sina. Studenta. Gledam ga sa pažnjom. Od kako je prohodao uvek je sve radio smisleno. Prvo je sređivao svoje igračke, a kasnije planirao i sebi organizovao dane. Voleo je oduvek da čita, da pita, da pomaže. Sve ga interesuje. Voli putovanja i skijanje, voli geografiju i istoriju, a sada je zavoleo prava. Onako kako se samo pravo može voleti. Duboko, ozbiljno, životno.

-Gde si sine? Kako si? Kakav ti je bio dan?

-Ej, tata. Ništa posebno, išao sam do faksa, bio na treningu, sada čitam malo.

-Šta čitaš?

-Nikomanovu etiku od Aristotela i Parmski kartuzijanski manastir od Stendala.

-Zanimljiv izbor… Šta ste odlučili za nastavu?

-Idemo na neku vrstu hibridne nastave sa konsultacijama.

-Hmmm…

Zamislio sam se. Još pre mesec dana mi je rekao da neće da žali, ako padne godinu. Od kako je svestan i sebe i svog okruženja živi u atmosferi tenzija i napetosti. U svakodnevici je javne agresije već 13 godina. Za drugačiji način života ne zna. Za javni red i uređen sistem ne zna. Nikada ga nije ni video. Jedna godina više u takvom sistemu za njega nema vrednosti. Jednom prilikom mi je rekao da i ne zna da li uređen sistem može da postoji, jer ga dobar broj ljudi ne želi. Sistem koji je uređen traži od svakog pojedinca da bude odgovoran. „Meni to odgovara, želim sam sebi da stvaram prilike i šanse, da stvaram svoju budućnost. Da budem odgovoran za sebe i svoj život. Ali mislim da ljudi ne žele odgovornost.“ Razgovarali smo s vremena na vreme o raznim stvarima. O pravu, sociologiji, folozofiji, religiji, ljudima. Imao je uvek kratke, jezgrovite i vrlo zanimljive komentare.

I sad ga gledam. Deo je nečega tako važnog, velikog, iskrenog. Stvorili su viziju za koju se vredi truditi. Pokazali su da može drugačije. Pokazali su da treba drugačije. Treba promeniti ceo politički sistem. Odnos prema ljudima, stvarnosti, vrednosnom sistemu. A takvoj deci se danas zamera. Isprva skoro neprimetno, lagano, ali konstantno i tendeciozno. Polako se klatno reflektora vinosti zadržava na studentima – krivi su! A zašta su krivi? Zato što nisu ispunjeni njihovi zahtevi? Umesto da odgovornost i krivicu za ovo polugodišnje natezanje konstantno nosi na ledjima nerazumni vođa, jer ne želi da radi po zakonu. Jesu li krivi što im je palo na pamet da se usprave? Ili zato što nisu ispunjeni nečiji drugi interesi? Uspeli su da potpuno ogole diktatora. Da pokažu da živimo srednji vek lične vlasti. Ogolili su sistem podanika i traže da budu građani. Oborili su Vladu. Smenjeni su ministri. Otkrivene su brojne afere. Pobedili su strah.

Jesu li krivi što Vučić neće da ispuni ni jedan jedini zahtev? A da li se sećamo šta su tražili? Odgovornost za pad nadstrešnice! Jesu li krivi što živimo utopljeni u korupciju? Jesu li krivi što se zapošljavaju ljudi bez znanja i bez diploma? Jesu li krivi što se ljudi ucenjuju, što se ljudima preti u ime države, vlasti, mafije? Jesu li krivi što pola Srbije ne može da čuje i vidi šta se dešava na ulicama te iste Srbije? Ili za ćacilend, za zvučni top, za gaženje studenata autima, za nameštene tendere, za pljačke narodnih para, za hapšenja, za sumanute poteze Vlade? Zašta su sve krivi? Za pad plafona u školama, za zapaljene autobuse, za kupovinu aviona rafala, za skandal pokušaja zloupotrebe kampanje za guvernera na Floridi, za premlaćivanje srpskih maturanata na Kosovu, za inflaciju, za visoke cene, za cenu struje, infostana, sbb i telekom računa?

Jesu li krivi i za to što smo zemlja ljudi bez hrabrosti?

A svi gledaju šta će studenti da urade ili kažu da bi se onda naknadno odredili. Prvo da se sačekaju studenti. Da vidimo šta će studenti reći. A onda će oni. Jer naknadna pamet je najpametnija. To najmanje košta. Nisi ništa uložio. Nema rizika, ali zašto da se ne kaže da su studenti u nečemu i pogrešili. Čisto da ostane zapisano za buduća vremena, kad treba da se ustane pred kamerama i vikne: „Jesam vam rek’o!“

Majstori u tome su stranke, one što ulaze u štrajk, sa obrazloženjem da su ih studenti zvali, a to se nije desilo. Prvo kažu: „Ko prvi bude zatražio izbore on je izdajnik.“ A onda podrže studente u zahtevima za izbore, ali onako sa pijačnim barometrom u ruci, sa strane, tobože ovlaš upozoravaju: „Podržavamo studente, ali uslovi ne valjaju… Podržavamo studente, ali nije vreme… Daćemo studentima celokupnu infrastrukturu, ali nemamo vremena da pomognemo u kampanji…“ Sa druge strane su oni koji ne žele ni da razmišljaju da verbalno podrže studente.

Ne zna se šta je gore. Jesu li studenti i za to krivi?

Sve je ostalo na pojedincima i grupama aktivista, zborova, udruženja. I hvala Bogu da toga u Srbiji ima. I to dosta. Suludi vladalac nikada sam neće ustuknuti sa svojih pozicija sile, nasilja i otetih privilegija. Neće dati ni slobodne medije, ni fer izbore. I SVI TO ZNAJU! Ali su studenti krivi. Svi znaju da ni EU neće reagovati. Neće ni SAD. Ni Rusija. Ni Kina. Niko. Opozicija vrlo dobro zna da nikakvih promena u izbornim uslovima neće biti, jer to Amigo ne da. Eto tako, ne da. Prebrojavali smo se koliko koga više ima na mitinzima, protestima, kontramitinzima, kontraprotestima, blokadama i šetnjama. Snimano je, prisluškivano, beleženo, prećeno… i šta se desilo? Ništa! Režim je izgubio autoritet. Više nema straha. Slobodoljubivog i probuđenog naroda ima znatno više nego čuvara kovčega sa blagom. Međutim…

Ne samo da opozicija nije za vanredne izbore, nego nije ni za redovne izbore. Zašto u Kosjeriću nema stotinu aktivista opozicije? Zato što opozicije nema na listi ili je nešto drugo u pitanju? Čeka se da se izmeri snaga studenata i raznih udruženja pa da se kasnije prave kalkulacije? Da se kaže: „Jesmo vam rekli?“ ili „Bez nas se ne može!“ Kad kreće trgovina, pijaca, popovanje?

Ušli smo u novu dimenziju – Game of drons. Koliko koga ima i koliko je ko jak. Svi žele da vide koliko su studenti jaki u Kosjeriću, koji im je to procenat, da bi ih kasnije ubacili u program kalkulantske politike poraza i frustracija. Međutim, to se neće desiti. Sa studentima se neće moći trgovati, jer oni ne žele ništa da kupe ili da preotmu. Studenti ne žele ovakav sistem i život, pa samim tim neće trgovati u ovom sistemu, jer ih to ne zanima. Za njih to nema nikakvu vrednost.

Gledam svog sina i sve mi ovo prolazi kroz glavu.

-Moram nešto da ti kažem.

-Reci, tata.

-Sine, vi ste uradili odlične stvari. Fenomenalne. Vi niste formalno ispunili svoje zahteve za razliku od našeg protesta iz 96/97. Ali ste vi suštinski napravili mnogo veći uticaj. Mnogo ste ozbiljnije radili na promeni svesti. Došli ste do skoro svih građana i sobom ste nosili vrlo važnu i ozbiljnu poruku: „Budućnost može biti mnogo bolja. Ljubav nije osećanje kojeg treba da se stidimo, već emocija koja nam je kao ljudima potrebna, da bi se razumeli, shvatili, podržali, voleli.“ Vas je vodio i u sebi ste nosili čist altruizam. I to ste radili iskreno. Vama je stalo do ove zemlje, stalo vam je do svakog čoveka, do života. Mnogim stvarima i ljudima ste dali smisao. Mnoge ste trgli i probudili. Vas svako dobronameran treba da posmatra kroz prizmu vaših postignuća, a ona su ozbiljna. Srbija pre vašeg protesta i Srbija danas nije ista Srbija. Vaša najveća pobeda, vaša najveća vrednost je ta što se niko od vas ne busa u grudi: „A gde sam tu ja? Koja je moja buduća funkcija? Koji je moj deo?“ Izbegli ste zamku zbog koje je ova lepa zemlja nesrećna – višak sujete i manjak tolerancije. Stvorili ste alternativu koja je vidljiva svima. Ne znam kako ste sve to uspeli u ovoj ludoj zemlji. Zato ste za mnoge nebeska deca. Postavili ste osnovu za sistemsku promenu, što niko nije uradio. I sada možete da pitate bilo koga – a šta ste vi spremni da uradite da živite u zemlji srećnih ljudi?

Miodrag Gavrilović