Dragana Varagić, nekadašnja prvakinja Narodnog pozorišta u Beogradu, devedesetih godina stavila je tačku na sve privilegije koje joj je ova pozicija garantovala. Pobunila se i napustila teatar a kasnije Beograd i Srbiju.
U Kanadi je živela dve decenije, i umnožila svoja profesionalna iskustva. Vratila se pre desetak godina. Bila je šefica Katedre za glumu Akademije umetnosti i izvela dragocenim iskustvom i znanjem tri generacije. Danas igra na scenama Beograda i regiona, režira, i protestuje.
Kako biste opisali sadašnje stanje u Srbiji u odnosu na devedesete godine?
“Povezano je. Ne zaboravimo, nas nisu slali u one ratove u kojima nismo učestvovali. Mladost su slali. Ako su se i vratili, vratili su se praznih očiju kojima više nisu mogli ni da nas krive što to nismo svojim životima zaustavili. Zato ćutimo. Zato možemo da ćutimo i dalje. I to decenijama nećemo da priznamo, sve valjajući se u živom blatu sopstvene destrukcije jer nam to izgleda lakše nego da se pogledamo u ogledalo. I prihvatimo odgovornost. I posledice. Da ne kažem da bi to bilo patriotski. Omrzla mi se ova reč, od otrova, krvi i pljačke kojima je obeležena. Dozvolili smo da se naša antifašistička prošlost zameni nacionalšovinističkom. Sada ne znamo šta da radimo sa transfuzijom koju smo dobili od studenata. Zamajani reakcijama na korpice i zeke, leskovačke SNS roštiljijade, metroe koji ne postoje, hapšenja onih koji su krali desetine hiljada evra dok su milioni izvučeni od osiromašenog naroda, dok nepismeni i oni potkupljeni mašu nacionalnim zastavama u ime sopstvene krađe, dok nas svađaju sa svima i kupuju oružje, ne vidimo gde je čvrsto tlo gde sunce može da nas ogreje. Pa da se vratimo na početak. Na antifašizam. Jednostavno je”, priča Dragana Varagić za Radar.rs.

A ako se ništa ne promeni? Razmišljate li o toj opciji?
“Otići će mlada generacija. Sunce tuđeg neba bolje će ih grejati nego što ovo greje. A onda ćemo slaviti viber, pošto je besplatan, da sutra možemo svi da se čujemo sa decom. Dok se budemo lečili kod vračara. Jer, mi smo oni koji smo dozvolili da nam je 10 ćevapa nacionalni identitet umesto ove deca što pobeđuju na takmičenjima znanja. Do nas ni Darvin još nije došao. Mi smo još zaglavljeni u Kosovskom boju. Ne može preko reda. Mi smo tako odlučili. Jer mi volimo više da se osećamo ispravni, sveznajući, nepogrešivi, nego da saznamo istinu. Mi, do kojih još ni parna lokomotiva nije stigla. Istorije. Jer mi idemo unazad. Ko smo mi? Mi smo oni koji smo odgovorni za ono kako nam je bilo i kako će nam biti. Mi smo oni koji sada imamo jedinstvenu šansu da vratimo dug mladim generacijama još od devedesetih”.
Čemu se onda nadate u bliskoj budućnosti?
“Očekujem da se vlast promeni na izborima i da se za to izuzetno dobro pripremimo i organizujemo. I da konačno raskrstimo sa devedesetim i nacionalizmom. Očekujem da se ispune studentski zahtevi i da imamo slobodne medije. Očekujem da nam se vrate radoznalost, sposobnost i potreba da komuniciramo s drugima. Očekujem priliv pozitivne energije, slobodne razmene ideja, da nam entuzijazam bude veći od teškoća na koje ćemo naići. Kad se sruši korupcionaška struktura, pitanje je šta će ostati. Neće biti lako, dug put nas čeka. Očekujem da se progovori i kaže da su dva međunarodna suda presudila da je bio genocid u Srebrenici i da su osudili okrivljene. I da se prikaže film Quo vadis Aida na srpskoj televiziji. Očekujem da ni na jednoj televiziji nikada više ne gostuju ratni zločinci. Očekujem da se kaže šta je sve potpisano u vezi sa Kosovom i da li je Kosovo za nas nezvanično nezavisno i po kojim parametrima koje je Srbija potpisala. Očekujem da se održi Parada ponosa u normalnim uslovima, da se poštuju sva ljudska prava. Očekujem da odemo svi u Bački Petrovac i Novi Pazar po zagrljaje. Hvala studentima za najlepši događaj decenije, pomirenje u Novom Pazaru”.

Po onome što komentarišete na društvenim mrežama vidi se da bezrezervno podržavate mlade.
“Jednom profesorka, uvek profesorka, i moje mesto je uz studente. Njihovi protesti su uspeli jer su nenasilni. Oni su prešli veliki put i učili u hodu, nadam se i dalje. I opet je mlada generacija podnela najveće žrtve. Vreme je da se i mi saberemo. Vlast se odljudila. I to se sad vidi. Tu više ne pomažu trikovi. A vidimo onim što su nam studenti dali. Pokazali su nam ogledalo u kome smo bolji nego što smo se bojali da ćemo biti. Zato sada umemo da vidimo. One što još samo gledaju a ne vide, čekamo. Jer proces da se vidi ne može više da se zaustavi. Ima toga u literaturi. Kod Edvarda Bonda u komadu Nigde nikom nemam, koji govori o represivnom društvu, kucanje na vratima prvo čuje samo žena, onda njen brat, i na kraju muž koji radi za policiju. To kucanje na vratima je simbolično poziv na ljudskost. Mi smo ga čuli. Mi smo se doljudili”, zaključila je, između ostalog, u intervjuu za Radar.rs Dragana Varagić.