Više od dve decenije nakon atentata na premijera Srbije Zorana Đinđića, osnovna pitanja ostaju ista: ko je pucao, ali mnogo važnije – ko je naredio?

Zvanična verzija govori o Zvezdanu Jovanoviću i Miloradu Ulemeku „Legiji“, kriminalnim strukturama i “Zemunskom klanu”. Ali tragovi, tišine i prećutni politički dogovori otvaraju mnogo ozbiljnije dileme.

Neslaganja, svedočenja, citati

Milan Veruović, Đinđićev lični telohranitelj, tvrdi da su čuli tri hica, a ne dva. Knjiga Treći metak (koautori: Veruović i Nikola Vrzić) iznosi:

„Čuli smo tri pucnja, ne dva. To znači da je neko pucao iz drugog pravca…“

„Ljudi iz spoljnih službi su nas podsticali da ne govorimo. Rekli su: ‘O tome se ne priča ako hoćeš da ostaneš živ’.“

Sugeriše se da nije pucano samo sa prozora u ulici Admirala Geprata, već i iz drugih pravaca. Pa da li je moguće da je egzekutor – ako je bio strani agent – odmah nakon pucnja sklonjen u rusku ambasadu, mesto diplomatskog imuniteta i neprobojnosti?

Uloga ruskih službi – motivi i metode

U to vreme, Zoran Đinđić je dosledno vodio proevropsku politiku. Njegovo zalaganje za saradnju sa Haškim tribunalom, NATO, kao i reformski kurs, jasno su signalizovali prekid sa nasleđem devedesetih – i distancu prema interesima Moskve. To je, iz perspektive Kremlja, bilo neprihvatljivo.

Može li se Đinđićeva sudbina porediti sa pokušajima neutralisanja proevropskih lidera u Ukrajini, Moldaviji, Gruziji? Da li je njegov atentat bio srpski “Maјdan” unapred ugušen – metkom, a ne barikadom?

Operacija “Sablja” – borba protiv mafije ili eliminacija nepodobnih?

U sklopu odgovora na atentat, država je sprovela akciju “Sablja”, pod izgovorom borbe protiv mafije. Međutim, više od 11.000 ljudi bilo je uhapšeno – mnogi bez ikakvog suđenja. Neki su tvrdili da je “Sablja” poslužila kao instrument političkog obračuna i eliminacije konkurencije, a ne pravde.

Današnja vlast u Srbiji (jul 2025)

Ko danas vodi Srbiju?

Na papiru:

Predsednik Srbije: Aleksandar Vučić i dalje dominantna figura političkog života.

Premijer: prof. dr Đuro Macut, formalno nezavisan, ali izabran uz saglasnost SNS-a.

Vlada: Koalicija okupljena oko SNS-a (Srpska napredna stranka), uz podršku SPS-a i drugih manjih partnera.

Ali suštinski, Vučić ostaje stvarni centar moći, bez obzira na funkcionalne titule. Mediji, bezbednosne strukture, institucije i Crkva pokazuju visok stepen zavisnosti od njegove političke volje.

I najzad, možda najvažnije pitanje:

Da li je sve ovo – od atentata na Đinđića, preko “Sablje”, do savremene političke arhitekture – učinjeno da bi se Srbija vratila u orbitu “prijatelja sa Istoka”?

Da li je metak ispaljen u Đinđića zapravo bio prvi u nizu pucnjeva u evropsku ideju Srbije?

Da li je Srbija danas zamrznuta demokratija, pod lažnom neutralnošću, sa dubokim korenima u post-sovjetskoj strategiji i bez stvarne evropske perspektive?

U ključnim trenucima – od pozicije prema Ukrajini, do podrške rezolucijama UN – Srbija sve više sluša Moskvu nego Brisel.

Uloga SPC – vernici ili agenti interesa?

Patrijarh Porfirije i episkop Irinej posetili su Moskvu u aprilu 2025. i sastali se sa predsednikom Putinom i patrijarhom Kirilom. Porfirije je rekao:

„Srpski narod oseća potpunu duhovnu bliskost sa ruskim narodom. Predsednik Putin čuva hrišćanske vrednosti…“

„Ne znam šta bi bilo sa Kosovom i Metohijom da nije bilo Rusije i Kine.“

Ova poseta SPC ruskom predsedniku – usred studentskih protesta, gušenja sloboda i okretanja Srbije prema istoku – bio je, po oceni analitičara, gest bez presedana.

Teolog Vukašin Milićević je izjavio:

„To nije bio čin duhovne diplomatije, već politički čin podrške režimu u Srbiji i autoritarnoj vlasti u Rusiji.“

Da li Srpska pravoslavna crkva danas funkcioniše kao instrument ruskog mekog uticaja u Srbiji?

I ako je SPC saveznik Kremlja – koliko je onda nezavisna srpska politika?

Retorička pitanja koja odzvanjaju 20 godina kasnije:

  1. Da li je atentat na Đinđića bio izvođen po nalogu ruskih interesa?
  2. Da li je ubica nestao u ruskoj ambasadi, pod okriljem diplomatije?
  3. Da li je “Sablja” bila uvertira autoritarnog poretka – a ne osvetnički čin pravde?
  4. Da li današnja vlast postoji kao rezultat tih događaja – marionetski poredak pod maskom patriotizma?
  5. I da li je SPC, kroz patrijarha Porfirija, dala duhovni legitimitet rusifikaciji srpske politike?

Zvanična istina kaže: Zoran Đinđić je ubijen od strane kriminalaca i paradržavnih struktura.

Ali ako su ti kriminalci imali zaštitu – i nalogodavce – van granica Srbije, možda je vreme da se pogled vrati tamo gde niko ne želi da gleda.

Možda je metak ispaljen 12. marta 2003. godine – zapravo ispaljen u Brisel, ne samo u Beograd.

Možda je Srbija od tada krenula putem koji danas vodi – ne u Evropsku uniju, već nazad – u Ruski svet.

Đakon Bojan Jovanović