U ulici Milana Milićevića 3, na Zvezdari, tog 28. avgusta 1962. godine se slavilo, jelo, pilo, pevalo. Nazdravljalo se životu. Svetolik Čava Dimitrijević, legendarni bulbulderski golubar i njegova supruga Ljubinka su dobili sina. Dobio je ime Zoran, a nadimak, zna se po ocu, Čava.

Bio je živahno, razdragano, veselo dete. Po ceo dan je igrao fudbal. Tek je napunio deset kada su ga na nekom turniru primetili ljudi iz Crvene zvezde i pozvali na Marakanu. Dugo se kolebao. U kući sve zvezdaši, a najbolji drugari treniraju u Partizanu. Na kraju je prelomio, otišao je na stadion JNA, gde je prošao sve selekcije. Treneri su mu bili Stevan Ćele Vilotić, Aleksandar Atanacković, Minda Jovanović.

Još od početka karijere i pionirskih dana nije pokazivao smisao za intimu i usamljenost. Uvek je voleo društvo. Sa drugarima je provodio svaki slobodni trenutak. Primarno mu je bilo kako da dragim ljudima rastera oblake iz srca i glave. Nikad nadmen i prepotentan. Bonvivan od detinjstva.

– To što volim ljude ne smatram manom – kroz smeh je pričao Čava.

Postao je u punoletan, počeo da kupuje penu i žilete za brijanje, kada je u jesen 1981. godine debitovao za prvi tim. U duelu protiv Veleža „crno-beli” su pobedili 4:1, a Čava je najavio ogroman potencijal. Bio je deo generacije koja je u sezoni 1982/83 opet donela titulu. Imao je samo 20 godina, odigrao je 23 utakmice i postigao dva gola. Mance, Dimitrijević, Varga, Smajić… su najavljivali eru Partizana.

Svi su u njemu videli novog reprezentativca. U igri je objedinio svu lepotu koju fudbal može da ponudi. Dribling, pregled igre, pas, ideju, vic, imao je sve. Kao što svi veliki slikari, pesnici, fudbaleri nose božiji dar u sebi, tako je i on bio nadaren za fudbal. U njegovoj igri je bilo lepote, čarolije i na prvu, drugu, treću loptu. Njegove lopte nikada nisu bile prebrze, nikada prespore, uvek su bile tačne i na vreme. Pogađao je saigrače u „trepavicu”. Brzo je postao ljubimac navijača.

Osim lopte Čava je silno voleo i život. Mladost se ne poredi, ona se uživa, a on je živeo punim plućima, kao da je osetio šta ga u budućnosti čeka. Voleo je lep provod, noćni život, kafanu. U to vreme je skoro scakodnevno obilazio tri ugledne kafane (Bahus, Starac Vujadin, Figaro). Još na početku karijere dao je legendarnu izjavu po kojoj je ušao u istoriju.

„Moji drugovi su dobri mladići, učenici, radnici, studenti… Strani su nam ispadi, tuče i sve drugo što bi moglo da se svrsta u osorno i nevaspitano. Iskreno, drugovi su mi draži i od fudbala, i od svega ostalog. Bez njih bi moj život bio prazan, nezamisliv. Ne mogu bez njih, ni oni bez mene. Drugujemo od malih nogu. Ima ih iz mog rodnog kraja, Bulbuldera, sa Čukarice, Dorćola, Konjarnika… iz celog Beograda. Zar zbog fudbala da izgubim mladost ?”, govorio je Čava i već na početku karijere ispisao autobiografiju. Dovršena sudbina.

Voleo je sa drugarima da zasedne, popije, proveseli se. Posle utakmica su se družili po celu noć i prepričavali svaki potez. Gradom je počeo da se širi glas o boemskom životu, o sklonosti ka čašici i te priče su došle i do čelnika kluba. Sve češće ga nije bilo u prvom timu. Više se govorilo o Čavi noćobdiji, a manje Čavi fudbaleru.

Prema svima je bio bolji i pažljiviji nego prema sebi. Sistematski se uništavao. Njegova duša je bila sabirni centar za ispunjenje tuđih želja. Svi su oko njega uživali, a osnovna posledica takvog shvatanja života je vrlo skromna karijera mada je po potencijalu mogao da uđe u anale.

Mlad se oženio, najvećom i jedinom ljubavi još iz dečačkih dana – Lidijom. Imao je samo 15 leta kada su se upoznali. Bila je dve godine starija od njega, završila je u roku Pravni fakultet. Mnogo su se voleli i iz te ljubavi su dobili sina Miloša.

U leto 1985. odlazi u Spartak. Na severu Vojvodine se nije proslavio. Za dve godine odigrao je samo 13 utakmica uz četiri gola. Onda u leto 1987. Ćiro Blažević ga zove u Dinamo i vraća iz „mrtvih”. Istekao mu je ugovor i „modri” ga dovode na Maksimir. „Sedmica” na lotu za Zagrepčane. Praktično besplatno dobijaju veliko pojačanje, iako je već odavno stekao status uglednog degustatora noćnog života. Njegov dolazak čuveni Ivan Tomić je prokomentarisao antologijskim stihom.

„Ništa sok, ništa kava, evo stiže Dimitrijević Čava”.

Sudbina se ponovila. Kao u Partizanu, i u Dinamu debituje protiv Veleža na krcatom Maksimiru. Domaćin je pobedio 3:1, a najbolji igrač utakmice, Zoran Dimitrijević. Većina izveštača ga je zbog blistave igre ocenila desetkom. Brzo je postao miljenik „Bed blu bojsa”. Igrao je svoju igru, prepoznatljiv u Beogradu, u Sarajevu, u Zagrebu i zato mu nigde nisu zviždali, a svuda su ga simpatisali.

„Zajedno smo debitovali na toj utakmici. Postigao sam gol na Čavinu asistenciju. Prethodno je trojicu igrača lažnjakom poslao po ,ćevape’. Celi stadion je ustao i aplaudirao mu. U karijeri sam upoznao malo igrača koji su imali takav potencijal, ali provod mu je bio ispred fudbala”, seća se Haris Škoro koji je sa Dimitijevićem proveo nezaboravnu sezonu u Dinamu.

Iz perioda dok su igrali u Dinamu Škoro se priseća još jedne anegdote.

„Prvih mesec dana smo Čava, Vlado Kasalo, koji je došao iz Osijeka, i ja bili smešteni u hotelu Interkontinental. Jednog dana pre treninga Ćiro mi je rekao: ,Sine došao je račun iz hotela. Račun je bio kao da sam angažovao grofa Monte Hrista”, upamtio je za sva vremena zagrebačke dane sa Čavom nekadašnji as Željezničara.

Ne postoje pisani tragovi da je neki Beograđanin dobio priznanje takve vrste, da mu 40.000 „purgera” skandira. Zoran Dimitrijević ih je prisilio da mu iz sveg glasa, vičući do promuklosti kliču „Čava, Čava..”. O tom, slobodno se može reći fenomenu, pisala je i „Politika” u avgustu 1987. godine. To nije pošlo za rukom ni Šekiju, Džaji, Moci….

Videvši da su besplatno upecali „kapitalca” u Dinamu su džentlmenski odlučili da mu daju i neku „kintu”. Zadatak da to realizuje je dobio novinarski doajen Pero Zlatar, koji je u to vreme obavljao funkciju sportskog direktora „modrih”.

„Ćiro je naredio, a ja sproveo u delo. Zvao sam Čavu i rekao mu za odluku rukovodstva kluba. Nisam mogao da verujem kada mi je rekao: ,Čika Pero, novac nije problem. Odnesite vi to mom ćaletu u Beograd. Ja imam sve što mi je potrebno’. Neponovljivi šarmer,“ pričao mi je Pero Zlatar, koji tvrdi da je Čava po dolasku u Zagreb po popularnosti bio u rangu Zvonimira Bobana, nadolazeće zvezde kojem su svi predviđali blistavu karijeru.

U Dinamu je sve bilo super, ali u julu 1988. umesto Ćire za trenera dolazi Josip Skoblar. Idila prestaje. Do tada standardni prvotimac, sve češće se nalazi na klupi za rezerve, iako navijači sa tribina od Skoblara traže da ga vrati u tim. U leto 1989. odlazi u Francusku gde je nosio dres Dižona, gde je nakon završetka karijere ostao da živi.

Napunio je tek 30 kada je 1992. godine doživeo tešku saobraćajnu nesreću. Bio je 16 dana u komi, dobio je do tada najvažniju utakmicu, preživeo je, ali morao je da kaže „zbogom” fudbalu. Ostao je da živi u Francuskoj gde je provodio fudbalsku penziju. Na njega su praktično svi zaboravili.

Latinska sentenca kaže: „Ars longa, vita brevis”, u prevodu: „Umetnost je večna, život kratak”. Bio je umetnik u kopačkama. Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki i posle smrti; događa se da i dalje žive – po svojim rečima i delima, a najviše po dobroti svoga srca. Živi čuvaju mrtve od zaborava. Zato je i napisana ova priča. Ništa nije uzimao za sebe. Sve je davao drugarima. Nikoga nije trovao mržnjom. Zato je i ostao u lepom sećanju. Pred Boga je otišao čist i prostodušan. Bio je nenadmašni protagonist jednog vremena.

U ulici Milana Milićevića 3, na Zvezdari 13. septembra 2006. godine, tuga golema. Plač i jecaj. Pilo se za pokoj duše. Tog dana Svetolik Čava Dimitrijević, legendarni bulbulderski golubar i njegova supruga Ljubinka su ostali bez sina jedinca Zorana. Posle duge i teške bolesti u Francuskoj je umro Zoran Čava Dimitrijević. Živeo je fatalno kratko, samo 44 godine, nenajavljeno izgubivši spor sa karcinonom.

Eh, što ti je život.

Milorad Bjelogrlić (Izvor: Sportklub)