Dragan Stojković Piksi, selektor fudbalske reprezentacije Srbije, posle debakla u susretu sa Engleskom izjavio da je Srbija „rezultatski izgubila ali da nije poražena“ (!?). Sa selektorovom konstatacijom nije se složio Aleksandar Mitrović, najbolji strelac u istoriji reprezentacije Srbije.

“Bilo je mučno i teško na terenu, težak debakl. Jako loša utakmica, bili smo slabi u svakom segmentu, težak poraz, težak udarac”, rekao je kapiten „Orlova“ neposredno po završetku meča.

Da fudbaleri i selektor nisu na „istoj talasnoj dužini“ najbolje se videlo tokom meča. Više od četiri decenije profesionalno pratim fudbal i mnogo toga se promenilo (čak i pravila igre) u „najvažnijoj sporednoj stvari na svetu“, ali je jedno ostalo konstanta – Englezi, ne samo reprezentacija već i klubovi, najopasniji su iz prekida.

Za razliku od selektora ja nemam licencu za trenera, ali se čak ni meni ne bi dogodilo da najbolji igrač i golgeter, Hari Kejn, bude bez striktnog čuvara prilikom izvođenja kornera. O ostalim taktičkim potezima, izborom igrača, izmenama… neću ni da govorim.

Aleksandar Vučić, selektor svih selektora, nije imao mnogo toga da zameri svom pulenu. NJemu su mnogo više smetale neke druge „sitnice“. Prisetio se da je on bio prisutan porazu od Engleza (1:4) na istom stadionu. Bio sam i ja tada (1987. godine) na beogradskoj Marakani i radio sam i tada (Vučić ni onda).

Posle samo pola sata igre Englezi su, uz obilatu „pomoć“ golmana Maura Ravnića i štopera Marka Elznera poveli sa 4:0 i bilo je jasno da reprezentacija Jugoslavije neće biti učesnik završnice Evropskog prvenstva („Gordi Albion“ je imao tri boda prednosti pa je „Plavima“ bila neophodna pobeda a potom i trijumf nad Turskom u poslednjem kolu). Oko 70.000 navijača je i tada zviždalo i selektoru Ivici Osimu i fudbalerima.

Ali, tada nije bilo „lojalista“. Niko nije šamarao navijače koji su negodovali zbog očajne igre i još goreg rezultata. To su u utorak radili „lojalisti“, za koje je JAT imao avion (za razliku od košarkaša) i vratio ih iz Rige, gde su takođe bili na „zadatku“. Ne tako davno, ima tome desetak godina, „neko“ je poslao na „jug“ Saleta Mutavog i Velju Nevolju da „disciplinuju“ navijače Partizana, a već 2017. godine Belivuk bio deo ekipe koja je“obezbeđivala“ inaguraciju Aleksandra Vučića.

Suđenje Nevolji za monstruzne zločine, kako tvrdi i sam Vučić, je (još uvek) u toku. Svaka sličnost sa ovim huliganima koji su šamarali navijače sa sve decom („nalupali im par šamara, pa šta“) je slučajna.

Nije „selektor svih selaktora“ imao mnogo primedbi na svog pulena, ali jeste na račun generalnog sekretara FSS Branka Radujka koji je „podlegao pritiscima Engleske ambasade i dozvolio da se igra u Beogradu umesto u Leskovcu“. Priznajem da Radujka ne poznajem, ali o njemu, uostalom kao ni skoro svim ljudima koji trenutno vode srpski fudbal, nemam lepo mišljenje.

Ipak, odluka da se utakmica sa Engleskom igra u Beogradu je jedino zdravorazumska. Nerado to priznajem ali svuda u svetu fudbal je ne samo igra već i pre svega biznis, i to veoma unosan.

Stadion u Leskovcu je kapaciteta oko 7.000, u Beogradu je bilo oko 40.000 navijača – prosta računica kaže 7.000 puta petsto dinara je 3.500.000 hiljada dinara, dok je 40.000 puta 500 dinara 20.000.000 dinara. Malo li je?

Nameće mi se još jedno pitanje – ukoliko Beograđani ne vole fudbalsku reprezentaciju zašto se u Beogradu gradi Nacionalni fudbalski stadion?

Kako sada stvari stoje, fudbalska reprezentacija Srbije će, do daljeg, igrati u Leskovcu, gde će se na utakmicu ulaziti sa kupljenom (dobijenom) ulaznicom i „članskom kartom biblioteke“ , njih će „lojalisti“ lakše kontrolisati od četrdesetak hiljada „samo“ navijača.

Živa Vekecki (Izvor: Danas.rs)