Na Trgu pjesnika nastavljen ovogodišnji književni program festivala Grad teatar. U okviru obilježavanja 180 godina od objavljivanja “Luče mikrokozma“, metafizičkog spjeva Petra II Petrovića Njegoša, predavanje o značenjskim dometima djela, evropskom, vremenskom i vrijednosnom kontekstu u kome se ono javlja, te o “Luči“ kao književnoj i kulturnoj vrijednosti prvog reda, održao je prof. dr Milo Lompar.
On je naglasio da je sam spjev “Luča mikrokozma”, kako je zapisao vladikin sekretar Milorad Medaković, najmilije vladikino djelo.
“Od svih Njegoševih djela, ovo djelo je predstavljalo nešto što je objedinjavalo njegovu ukupnu duhovnu i istorijsku angažovanost. Napisano je za četiri nedjelje velikog Uskršnjeg posta kada, nastavlja Medaković, je vladika bio odvojen od svijeta, povukao se u svoju sobu i kaže – samo sam mu ja donosio nešto hljeba i vode. Ta činjenica je od priličnog značaja jer pokazuje da je Njegoš u ovom djelu ostvario nešto što je najbliže njegovom religijskom iskustvu. To iskustvo je on ovdje imao u proživljenoj formi zato što je ukinuo veze sa svijetom, sem najminimalnijih, što u njegovom slučaju, budući da je bio vladar i da je bio zapetljan u dnevne obaveze svakodnevice, nije bila laka stvar. To znači da to o čemu je on pjevao u “Luči mikrokozma” i to o čemu je on mislio godinama da se pojavi u ovom obliku, jeste zahtijevalo veliku duhovnu koncentraciju i sabiranje njegovih snaga.”
Nakon toga, Lompar je pojasnio kako je 1. maja 1845. godine Njegoš napisao posvetu, specifičnu i zagonetnu formu koja je naknadno stavljena na početak spjeva, iako je hronološki nastala poslije šest pjevanja.
“Prepiska sa Simom Sarajlijom pokazuje da je on, kao Njegošev učitelj i prijatelj, dopisao jedan stih koji je nedostajao u rukopisu, čime je ostvaren oblik saradnje u finalizaciji djela. Posveta, koja počinje stihovima upućenim Sarajliji “svak da mi dragi nastavniče, srpski pjevče, nebom osijani…“ završava se njegovim apelom da prokune i proslavi određene subjekte, nagovještavajući time Njegošev prelaz sa lične religijske tematike na kolektivnu istorijsku dimenziju, koja će biti izraženija u „Gorskom vijencu“.”
Lompar je dalje objasnio da je objavljivanje “Luče mikrokozma” dugo odlagano, između ostalog zbog Sarajlijevih nastojanja da obezbijedi odgovarajuću vinjetu za naslovnicu, koju je slao u Peštu. Iako Njegoš nije imao posebnih uslova za štampu, platio je štampu i preuzeo određeni broj primjeraka, dok je distribuciju prepustio Sarajliji, kazao je Lompar.
“Iako je Njegoš nakon “Luče mikrokozma“ napisao i “Gorski vijenac“ i “Lažnog cara Šćepana Malog“, „Luča“ je ostala u sjeni svojih narednih djela. Njegoševa slava je rasla postepeno, a djelo je za širu publiku postalo obavezno tek zahvaljujući radu istoričara književnosti, poput Svetislava Vulovića.”
Lompar je istakao da se “Luča mikrokozma“ razlikuje po složenosti teme, neobičnoj strukturi i jeziku obilježenom slovenizmima i rusizmima, što je djelo činilo manje pristupačnim u odnosu na “Gorski vijenac“.
Prvobitna književna kritika je „Luču“ često posmatrala kao epigonsko djelo, smatrajući da se Njegoš ugledao na engleskog pjesnika Miltona i njegov „Izgubljeni raj“. Međutim, kako je naglasio Lompar, postoje značajne konceptualne razlike.
“Veliku originalnost “Luče mikrokozma“ prvi je uočio Nikolaj Velimirović u knjizi “Religija njegoševa“ (1911). On je istakao da Njegoš nije u potpunosti slijedio dogmatska učenja crkve, već je bio vođen iskrenim religijskim nadahnućem, što je, prvi primjer pojave “pjesničke religioznosti“. Velimirović je takođe ukazao na uticaje Origena, što je bilo izuzetno smjelo, s obzirom na kontroverze oko Origenovog učenja”, naglasio je on.
Lompar je podsjetio da su u prvoj polovini 20. vijeka tumači djela dolazili iz različitih disciplina i duhovnih orijentacija: od klasičnih filologa kao što su Anica Savić Rebac i Miron Flašar, do romanista, istoričara književnosti, teologa i prevodilaca poput Žike Prvulovića, Amfilohija Radovića i Atanasija Jeftića. Svaki od njih je dao poseban doprinos razumijevanju složenog i višeslojnog djela.
Početak spjeva, sa posvetom i pitanjem o tajni čovjeka, Lompar je citirao riječima:
“Čovjek izgnat za vrata čudestvah, on sam sobom čudo sočinjava. Čovjek bačen na burnu brežinu tajnom rukom smjeloga slučaja, siromašan bez nadziratelja, on se sjeća prve svoje slave, on snijeva presretnje blaženstvo.“
Ovaj motiv bačenosti, kako je pojasnio Lompar, ima svoj duboki filozofski odjek u egzistencijalizmu 20. vijeka, naročito u djelima Martina Hajdegera. On je uporedio i sa modernim pjesnikom Vladislavom Petkovićem Disom i njegovom pjesmom “Tamnica”.
Lompar je naglasio da je čovjek siromašan, bez roditelja i bez nadzora, ali ipak sjećajući se svoje prvobitne slave i sanjajući blaženstvo koje bježi u “mračne vrste ovšednih vječnosti“.
„To je osnovna Njegoševa ideja, čovjek je bačen na zemlju iz stanja koje nije zemaljsko, iz praštanja koje je besmrtni dio njegove egzistencije“, rekao je Lompar, ističući da je taj motiv preegzistencije duše ključan za razumijevanje „Luče mikrokozma“. On je ukazao na spajanje platonističkog iskustva i hrišćanskog misticizma u ovom djelu, što tvori složenu i tajanstvenu duhovnu suštinu.
Lompar je dalje analizirao Njegoševa pitanja o otkrivanju istine o čovjeku, citirajući njegove riječi.
“Da li se istina u čovjeku može otkriti pogledom ka zvijezdama? Ne može. Da li se može otkriti upoznavanjem prirode, materijalističkim razumijevanjem njenih hemijskih i ostalih elemenata? Ne može. Da li se ta istina može dokučiti spisima zemaljskih mudraca? Ne može. Pitanje koje dominira “Lučom“ jeste pozivanje na razumijevanje sudbine čovjeka i njegovog zvanja pred Bogom. Čovjek ima pozvanje. To znači da ima slobodu da na taj poziv odgovori ili ne odgovori,“ objasnio je Lompar, naglašavajući suštinski odnos između predodređenosti i slobode, poziva i izbora.
Istakao je i da, uprkos tome što Njegoš nije odbacio prirodno naučno znanje, smatrao ga je nedovoljnim za odgovor na ovakva pitanja.
“Njegova bilježnica puna je zabilješki o prirodnim zakonima i pravilima, a on je bio samouk i u isto vrijeme imao izuzetnu prodornost jednog nesumnjivo genijalnog čovjeka. On to nije odbacio, samo je rekao da to nije dovoljno.“
Lompar je objasnio da je Njegoš smatrao da ni mudrost spekulativnih mislilaca ni tajna prirode nisu dovoljne, već je istinski odgovor vezan za duhovno iskustvo, mistično i precizno znanje koje se ne može svesti na maštu, već predstavlja „kategorijalni sistem znanja koji utvrđuje putnika na mističkoj stazi“.
Citatom iz spjeva, Lompar je ilustrovao ovu ideju:
„Ako istok sunce sv’jetlo rađa, ako biće vri u luče sjajne, ako zemlja priviđenje nije, duša ljudska jeste besamrtna”.
Lompar je pojasnio da “Luča mikrokozma” pozivanje čovjeka vezuje za status njegove duše, duša u njemu jeste „ključar njegove sudbine“, i ona je ono što odgovara za poziv upućen čovjeku činjenicom njegove bačenosti u egzistenciju.
Direktnim obraćanjem Bogu, pjesnik kaže:
„O svevišnji tvorče nepostižni u čovjeka iskra bespredjelnog uma tvoga ogleda se svijet. Ka svod jedan od tvoje palate što se ogleda u pučinu našu.“
Lompar je istakao važnost ove mistične ideje o “istovrsnosti“ ili kongenijalnosti čovjeka i Boga, što će u 20. vijeku zastupati ruski filozof Nikolaj Berđajev, iako s primjedbama na mogućnost antropolatrije. Iako „Luča mikrokozma“ sadrži tragove agnosticizma, ta ideja o božanskom momentu u čovjeku predstavlja značajan aspekt pozivanja. Profesor je naglasio da je “Luča mikrokozma“ svojim pitanjima i duhovnom dubinom originalan i savremen tekst, koji nas i danas poziva na sopstveno promišljanje.
Lompar je naveo da šest pjevanja “Luče mikrokozma“ sistematski odgovaraju na pitanja o tajni čovjeka.
“Prva dva pjevanja opisuju kretanje duše ka nebu, motiv ushođenja koji je predmet detaljne analize istaknutog tumača Njegoša, Mirona Flašara. Flašar je tragao za mogućim izvorima ovog motiva, zaključivši da konkretni predložak nije pronađen, ali da motiv postoji u širokoj književnoj tradiciji. Naredna tri pjevanja bave se temom pobune Satane, nebeske bitke i njenog ishoda, pri čemu se vidi uticaj Miltonovog „Izgubljenog raja“, što potvrđuje višeslojnost i kompleksnost Njegoševog spjeva.”
Lompar je naveo da je Njegoš tokom svojih boravaka u Rusiji, 1833. i 1837. godine, donio brojne knjige, među kojima su bili spisi antičkih filozofa, naročito Platonovi tekstovi, kao i prevod Miltonovog “Izgubljenog raja“ na ruski jezik, koji je imao veliki uticaj na formiranje strukture i motiva u “Luči mikrokozma“.
“Let duše ka nebu predstavlja mističku stazu saznanja, zbog koje je Njegoš morao da se osami i udalji od svakodnevnih briga i trivijalnosti svijeta kojim je vladao. Put do mističkog saznanja, objasnio je, podrazumijeva oslobađanje od svijeta i orijentaciju na dubinsko pitanje „ko sam ja“, a ne samo „šta sam ja“.”
Ovaj proces saznanja ima jasno definisane faze koje Lompar opisuje kao “stepenice saznanja“ ili oslobađanje od određenog tipa iskustva.
Treće pjevanje donosi dijalog Boga sa arhanđelima Mihajlom i Gavrilom o veličini stvaranja, gdje se Bog pojavljuje kao stvaralac, upotrebljavajući pojam „poezija“ za stvaranje svijeta. Lompar je naglasio da su tumači i dalje podijeljeni da li je Njegoš Boga smatrao pjesnikom ili metaforom za stvaraoca.
“U četvrtom pjevanju, po njegoševom prikazu, satana se pobunio ne zbog ljubomore, kao u Miltonovom „Izgubljenom raju“, već iz dubljih, neodređenijih razloga, vjerovatno zbog postojanja svijeta prije Božijeg stvaranja. Ova razlika ilustrira spoj antičke i hrišćanske koncepcije stvaranja u Njegoševom djelu, gdje Bog stvara „iz tame“ i „materije“, a satana osporava njegov primat.”
Lompar je naglasio da je ova teodicejska tema o porijeklu zla, odnosno da li zlo ima suštinsku supstancu, jedno od ključnih pitanja koje Njegoš postavlja.
“U petom pjevanju opisuje se nebeska bitka između Boga i Satane, gdje arhanđeli priznaju nemoć protiv legija satane, a Bog naglašava važnost pokajanja (metanoije) kao uslova pobjede, čime se otvara prostor za unutrašnju promjenu i preobraćenje. Božanska pobjeda vodi do stvaranja zemlje, što odstupa od crkvenog učenja, a čovjek, predstavljen kroz Adama, prvo ratuje na satanskoj strani, ali se povlači, dobijajući zemlju kao mjesto razrješenja sudbine.”
Lompar je istakao da je Njegoš u ovom djelu izrazio ideju slobode kao prokletstva, citirajući ruskog filozofa Nikolaja Berđajeva: „Sloboda je teška, a robstvo lako.“
“Završni dio šestog pjevanja donosi preobražaj pjesničkog „ja“ iz trećeg u prvo lice, čime se pokazuje da je sva drama božanske i ljudske borbe, pobune i izbora, unutrašnja drama čovjeka. U tom završnom dijelu pojavljuje se Hristos, predstavljen ne kao historijska ličnost, već kao božanstveni spasitelj koji dolazi na dan nebeskog carstva. “Ja“ koje se oglašava sa kraja Hristovog dolaska kaže “slavi zemlja svoga spasitelja“, što znači da je Bog opozvao svoju odluku o uništenju zemlje kroz dolazak Hrista, najveću moguću božiju metanoiju. Time se konstituiše Njegoševa slika čovjeka kao bića slobode i odgovornosti, koje može odabrati ili odbaciti put spasenja”.
Lompar je zaključio da “Luča mikrokozma“ čitaoca postavlja u poziciju aktivnog učesnika u univerzalnoj drami božanskog i ljudskog, za razliku od drugih djela poput “Gorskog vijenca“ ili “Lažnog Šćepana Malog“, gdje je čitalac više posmatrač.
Ovim izlaganjem, prof. dr Lompar je još jednom potvrdio da “Luča mikrokozma“ ostaje duboko filozofsko i mistično djelo, koje zahtijeva posvećen i aktivan odnos čitaoca, a koje svojim univerzalnim pitanjima nadilazi vremenske i kulturne okvire u kojima je nastalo.
Veče je završeno razgovorom sa mnogobrojnom publikom koja je ispunila Trg pjesnika do posljednjeg mjesta.
Tekst: Vijesti.me
