Ne postoji kratak odgovor na pitanje ko je Jan Gel. Možemo reći – danski arhitekta, profesor, urbanista, reformator. Ali to je tek poštanska adresa njegovog života. Suština je dublja: Jan Gel je onaj koji je, naspram automobilske apokalipse i investitorskog urbanizma, rekao – čovek. Onaj koji je u doba kada se urbanizam pretvarao u tehnički servis kapitala, krenuo da prejektuje sa pozicije ranjivih, slabih, nezaštićenih, odbačenih. Njegova knjiga Gradovi za ljude nije samo skup tehničkih rečešanja – to je manifest povratka ljudskog tela u grad, povratka čula, pogleda, koraka. To je knjiga o ljudskom pokretu protiv tehnokratskog sveta.

U vremenu kada se sve merilo protokom vozila po satu, konjskim snagama, cenama kvadrata, Gel je predložio da merimo osmehe, susrete, zastajanja. Kako Gel beleži: „Moramo planirati gradove koji pozivaju ljude da hodaju i da ostanu – umesto da ih teraju da prolaze i beže”. Njegovo delo je pokušaj da se urbanizam, iz zatvorenih planerskih kancelarija, vrati na ulicu – među ljude.

Često je ponavljao, parafraziram: „Kulture i klime se razlikuju širom sveta, ali ljudi su isti. Okupiće se na javnim mestima – ako im damo dobar razlog i prostor da to učine”. Ova univerzalna istina formulisana je u nizu tekstova, a reflektuje njegov humanistički temelj – prostor se rađa susretom.

Više o tome da li imamo pravo na grad pročitaj ovde https://bezcenzure.rs/pravo-na-grad-u-doba-kapitalizma/

Ljudska dimenzija prostora

U svakom redu Gelove knjige oseća se ono što mi, koji živimo grad, odavno znamo – da je prostor bez čoveka samo dekor. Ljudska dimenzija nije estetska dopuna, već uslov postojanja ulice. Kada govorimo o saobraćaju, često koristimo jedinice, širina kolovoza, brzina protoka vozila i sl. Gel menja ugao: umesto pitanja koliko automobila može proći, on pita – koliko dece se može bezbedno igrati na trgu? Koliko starijih osoba može sesti, a da ih buka ne proždere? Koliko pogleda može da se sretne bez straha? Kao saobraćajni inženjer, shvatam koliko je ova promena radikalna: ona zahteva da tehniku podredimo osećanju, da brojke potčinimo etici.

U jednom intervjuu Gel je istakao: „Kada sam se oženio psihološkinjom, počeo sam da primećujem kako arhitekte ne znaju ništa o ljudima”. Ja bih dodao ne samo arhitekte, već i saobraćajni i građevinski inženjeri, urbanisti i prostorni planeri. Ova Gelova rečinica je uvod u paradigmatski preokret u planiranju prostora: sa čovekom u središtu, a ne sa investitorom na vrhu projektantskog lanca. Jednom rečju, za uređenje prostora nam je potreban holistički pristup.

Čula i razmere u prostoru

Gel nas podseća na zaboravljeno znanje tela. Prostor se ne doživljava samo grafikonima i mapama – već stopalom, rukom, dahom, prisustvom. Kada stanemo na ulicu, čula odlučuju da li ćemo ostati ili pobeći. Ako je buka nesnosna, miris izduvnih gasova težak, ako nas obgrli beton bez ritma – mi se povlačimo. Gelove analize pokazuju kako se ljudi instinktivno okupljaju tamo gde razmera prostora odgovara čoveku: visina zgrade ne prelazi domet pogleda, ulica ne ubija širinu govora, zeleni zaklon pruža mir. Tu dimenziju danas gubimo. Grad se gradi za oko drona, ne za korak deteta. A čulo, kada je pregaženo, ćuti, beži, povlači se.

U jednom značajnom pasusu iz knjige Gradovi za ljude, Gel piše: „Prvo život, zatim prostor, pa tek onda zgrade – obrnut redosled nikada ne funkcioniše”. Ovo je temelj njegove filozofije: bez svakodnevnog života, bez koraka i osmeha, arhitektura gubi smisao.

Možemo slobodno reći da Gelova teorija dovodi do rehumanizacije prostora koji su decenijama tretirani kao tehnički izazovi, a ne kao emocionalni pejzaži svakodnevice. Ta emocionalna arhitektura nije sentimentalna, već funkcionalna: prostor koji se ne voli – ne koristi se.

Više o arhitekturi prisustva pročitaj ovde https://bezcenzure.rs/poetika-prostora-i-arhitektura-prisustva/

Živ, bezbedan, održiv i zdrav grad

Ova četiri stuba Gelove vizije nisu ukrasi. Oni su preduslovi da grad opstane kao ljudska tvorevina. Živost ne dolazi iz brojnosti, već iz susreta. Bezbednost nije samo regulativa, već poverenje koje prostor uliva. Održivost nije tehnička neutralnost, već moralni stav prema budućnosti. A zdravlje je pravo da udišemo vazduh bez straha. Kao inženjer, godinama gledam kako se gradski budžeti pune, a ulice prazne. Kako se grade bulevari, tržni centri, parking garaže a gase parkovi, igrališta, dvorišta. Kako se brzina meri u kilometrima, a ne u ritmu koraka pešaka. Gel nam nudi drugo merilo: grad koji usporava, da bi čovek mogao da opstane.

U jednom predavanju Gel je rekao: „Zdrav grad je grad koji se može prepešačiti”. Ta jednostavna rečenica obara kule tehničkih izgovora: ne treba nam pametna ulica, već ulica koja zna da sačeka.

Više o tome kako je grad izbacio decu pročitaj ovde https://bezcenzure.rs/zarobljeni-u-nepokretnosti-ulice-i-gradovi-bez-dece/

Grad u visini očiju: Život, prostor, zgrade

Najdublja lekcija Jana Gehla jeste – gledaj, posmatraj, budi prisutan. Ne odozgo. Ne sa strane. Nego iz visine očiju čoveka koji hoda. Zgrada je lice grada, a lice treba da gleda, ne da zastrašuje. Kada je fasada prazna, gluva, staklena, kada prizemlje ne komunicira sa sredinom, grad postaje haustor, mesto nam kome se ne želiš zadržati.

Život nastaje u dodiru između prostora i pogleda. Gel nas uči da planiramo odozdo naviše: prvo život, pa prostor, pa tek onda zgrade. Ovo je i tehnička i poetska revolucija. Jer tada više ne pitamo koliko spratova ima objekat, već koliko ljudi može sesti ispred njega bez nelagode. To je urbanizam u kojem pešak nije prepreka, već mera svega.

Pozivam sve koji oblikuju grad – arhitekte, urbaniste, saobraćajne i građevinske inženjere – da uzmu Gradove za ljude u ruke, ponovo je pročitaju i primene u svakodnevnoj praksi. Da ponovo postave pitanje: Za koga planiram ulicu, blok, grad? Da se vrate sebi a ne insteresu koji propagira krupan kapital. Da projektuju ulicu prema čovekovom, a ne automobilskom protoku. Da izrade projekte gde klupa nije estetski detalj već ekološki i društveni znak gradskog prava. Da se svaki kvadratni metar ispuni humanim inženjeringom.  

U svojoj knjizi Gel nam predstavlja svoju filozofiju prostora po meri čoveka: Možemo identifikovati ljude kao ljudska bića na udaljenosti od 300–500 metara… Na 100 metara možemo videti pokrete i govor tela… Na 22–25 metara možemo precizno očitati izraze lica i dominantne emocije… Vrlo malo se dešava na udaljenostima od 100 do oko 25 metara, nakon čega se bogatstvo detalja i komunikacija dramatično intenziviraju.

Svojom knjigom Gel nije samo promenio pogled planera – promenio je smisao prostora.

Više o urbanoj neprevdi na trotoaru pročitaj ovde https://bezcenzure.rs/trotoar-kao-ogledalo-urbanog-nasilja/

Gradovi u razvoju

Gel nije rezervisan samo za Kopenhagen. Njegove ideje cvetaju širom sveta. U gradovima gde resursa nema, ali gde je potreba za ljudskim merilom još dublja. U Boru, gde sam odrastao, ulica nije samo saobraćajna veza – ona je prostor za komšiju, dete, susret, praznik. Kada se i to urbanim projektima počne gasiti, dobijamo puste avenije i ljude koji ćute.

Gel nas podseća: i gradovi koji nemaju novac imaju ono što je najvažnije – ljude. A gde ima ljudi, može biti i urbanizma. Ako dozvolimo detetu da ostane na ulici i u parku, a ne da bude prognano na peti sprat, u zgradi bez lifta ili između dva parking mesta, dobićemo grad po meri dece.

Gel se u svom radu oslanja na mislioce i autore kao što su Džejn Džejkobs, Vilijam H. Vajt, Kristofer Aleksandar, Donald Aplajard i Kevin Linč.  Ovaj ansambl autora formirao je temelj placemaking – filozofije, gde se grad gradi posmatrajući sociologiju trotoara i ulice.

U jednom intervjuu ističe, parafraziram: „Od Džejn Džejkobs smo naučili da posmatramo – ali i da verujemo sopstvenim očima. Posle nje, svega nekoliko ljudi je ozbiljno proučavalo pejzaž sa visine očiju”. Ova rečenica pokazuje da Gel stoji u nizu mislilaca koji ne projektuju zgrade, već grade odnose.

Više o Džejn Džejkobs pročitaj ovde https://bezcenzure.rs/smrt-i-zivot-srpskih-gradova-foto-video/

Borba za grad još uvek traje

Ova kolumna nije o Gelu – ovo je poziv. U zemlji gde se urbanizam pretvara u projekat eksploatacije, u svetu u kojem su ulice postale piste za brzinu, moramo iznova postaviti pitanje: za koga je grad? Gel je jedan od onih koji su pokušali da to pitanje vrate iz planova u svakodnevicu. I to nije gotova priča. Borba traje. Na svakom trotoaru bez klupe. Na svakom pešačkom prelazu bez osvetljenja. Zbog  svakog deteta koje ne zna kako izgleda bezbedna igra van stana.

Investitorski urbanizam, protiv kog jasno govorim u svakoj kolumni, nosi suštinu otimačine i eksploatacije – ne samo prostora, već i vremena, svetla, tišine. On briše trotoare, skraćuje pogled, prodaje maglu. Gel nije samo urbanista – on je protivteža tom sistemu. I zato mu verujem. Jer ne nudi ideal – već alat kako tome da se suprostavimo.

Gel je inspirisao reforme u Kopenhagenu, Njujorku, Melburnu, Londonu, ali i u Africi i Latinskoj Americi. On je najavio renesansu javnih prostora. Došlo je vreme da se konačno bavimo ljudima, a ne samo saobraćajem. Ta rečenica osvetljava njegovu borbu protiv auto-narativa i potvrđuje da klasna dinamika u saobraćaju nije apstrakcija – to je mesto gde Gel i ja delimo istu misiju: osloboditi grad od brzine i vratiti ga ljudima.

Kao saobraćajni inženjer, kao sin jednog rudarskog grada, kao neko ko veruje da prostor ima dušu, stojim uz Gelovu rečenicu: Počnimo sa ljudima. I ne stajmo.

Više o mobilnosti kao klasnoj privilegiji pročitaj ovde https://bezcenzure.rs/mobilnost-kao-klasna-privilegija/

Igor Velić, master inž. saobraćaja

Predsednik udruženja Sigurne staze i osnivač Instituta za urbanu mobilnost